POVIJEST
Škola u Soljanima utemeljena je davne 1830. godine kao pučka učionica s jednim učiteljem. Prvi učitelj se zvao Ivan Špoljar i bio je iz Soljana. Najprije je to bila drvena školska zgrada, a kasnije je na istom mjestu izgrađena od tvrdog materijala (1852.), koju su učenici pohađali sve do 1894. godine. Školu je u početku pohađalo 50-ak djece. Od sredine šezdesetih godina 19. Stoljeća, pa sve dok učitelj Ladislav Bogdanović nije otišao u mirovinu, sredinom sedamdesetih istog stoljeća, djecu u Soljanima je poučavao njemački jezik i stoga se u to vrijeme škola službeno vodila kao njemačka škola.
1875. godine škola dobiva i prvu učiteljicu (Adela Dukarić). 1894. godine je izgrađena nova školska zgrada i to na novoj lokaciji koja je imala dvije učionice i stan za učitelja. Ta zgrada je bila u uporabi gotovo cijelo stoljeće, sve dok nije izgrađena sadašnja školska zgrada u koju su učenici uselili 1988. godine.
Broj učenika koji su pohađali školu postupno se povećavao tako da je početkom 20. stoljeća školu pohađalo oko 290 učenika. Škola tada prerasta u četverorazrednu, a ima četiri službujuća učitelja. Veći dio školske mladeži koja ne ide dalje u školu izvan mjesta, nastavlja školovanje u takozvanoj opetovnici koja je službeno trajala tri godine ali na trećoj godini se načešće događala da su većina obveznika opetovnice bili nepolaznici, izuzev šegrta koji su imali obvezu pohađati oopetovnicu tri godine. Između dva rata bilo je stalno po četiri učitelja, a kad se osnovalo početkom tridesetih godina i Čehoslovačko odjeljenje, bilo je uposleno pet učitelja. To je trajalo oko četiri godine, kada je Ministarsrvo prosvjet ukinulo ovo slovačko odjeljenje. Školske godine 1941/42. u školu je upisan 291 učenik. Pedesetih godina škola prelazi iz četverogodišnje, najprije u šestogodišnju a zatim u osmogodišnju osnovnu školu. Broj djece raste tako da je godine 1971/72. bilo 506 učenika. Nastava se organizira u lošim prostornim uvjetima i u tri smjene zbog pomanjkanja prostora. I broj učitelja se povećava tako da 1971./72. godine u nastavi radi 20 djelatnika. Tijekom osamdesetih i početkom devedesetih broj učenika ponovo opada tako da školske godine 1989/90. imamo svega197 upisanih učenika te u Područnoj školi Strošinci još 36 što ukupno iznosi 233 učenika. Prelaskom u novu školsku zgradu uvjeti rada se naglo poboljšavaju. Nastava se izvodi u poluspecijaliziranim učionicama. Osim redovne nastave u školi, učenici dio vremena provode u radu u izvannastavnim aktivnostima gdje postižu i zapažene rezultate.
Godine 2008. izgrađena je sportska dvorana i dodatno uređeni vanjski tereni za sportske i druge rekreatvne aktivnosti.
Stručna zastupljenost sa učiteljima koji rade u ovoj školi u najnovije vrijeme skoro je potpuna. Svi učitelji su stručni osim što se dogodi da se ponekad mora na zamjenu uzeti osoba koja nema odgovarajuću stručnu spremu.
JOSIP KOZARAC
Josip Kozarac, hrvatski je pripovjedač i romanopisac koji je živio u Slavoniji i o njoj pisao. Čitav je život posvetio slavonskoj zemlji, šumama i oranicama, opisujući u svojim djelima gospodarske, socijalne, političke, kao i kulturne prilike svog zavičaja. U svojim pripovijetkama i romanima obrađuje tematiku slavonskog sela, opisujući prisno i toplo, ali i vrlo kritički, ljude i prostore kojima je poklonio svu svoju stručnu i stvaralačku snagu.
Radeći kao vrstan šumarski stručnjak u malim slavonskim selima uviđao je pogubnost tadašnjih ekonomskih i političkih previranja za opstanak slavonskog sela i seljaka – bio je svjedokom raslojavanja sela, umiranja starih tradicija, materijalne i moralne propasti onih koji se nisu uspjeli snaći u novom ekonomskom poretku. Shvaćao je pogubnost napuštanja zemlje, tog “mrtvog kapitala”. To je zaokupljalo Kozarca i tjeralo da kroz svoju književnost uporno ponavlja poruku o njenoj neprocjenjivoj vrijednosti – u materijalnom i etičkom smislu.
Kozarac je bio prosvjetitelj. Učio je svoje čitatelje: “Sretan je onaj koji uspije biti gospodar svoje žene i sluga svoje zemlje.” Posljedica prosvjetiteljskih Kozarčevih namjera je i crno-bijelo slikanje grada i sela. Pri tome je gradski život izvor svih nedaća, moralnih posrnuća i zastranjenja od prirodnog i dostojnog života, a seoski je idealiziran. Ipak, pisac ističe potrebu modernizacije poljoprivrede i uvođenje suvremenih metoda obrade zemlje koja bi privukla mlade, obrazovane ljude.
Impresivni su i opisi pejzaža kojima Kozarac zna opčiniti čitatelja. Mnogi tvrde da je Josip Kozarac jedan od najiskrenijih hrvatskih pisaca. On ništa ne uljepšava, skicira samo stvarnost i objašnjava što ne valja i kako bi trebalo raditi da Hrvatska, a na primjeru njegove rodne Slavonije, bude i bogatija za svoje stanovnike.
Djela Josipa Kozarca: Krčelići neće ljepote (1888), Slavonska šuma(1888), Mrtvi kapitali(1889), Među svjetlom i tminom(1891), Dona Ines (1890), Tena(1894), Tri ljubavi(1894), Mira Kodoličeva (1895), Tri dana kod sina( 1897), Oprava( 1899).
Školski odbor
Imenovana osoba za provedbu nacionalnog vrednovanja
Ružica Sorčik Nestić
Tim za kvalitetu
Katarina Marjanović, Ružica Sorčik – Nestić, Dejan Ristić, Adrijana Roždijevac, Gracijela Stiba, Branka Čaić, Marina Blaževac